Znate ono kad je neko baksuz?! Naravno da znate, svakom sudbina ponekad dodijeli tu ulogu. Tri noći ću zakonačiti u Našicama, točnije u mirnom predgrađu Našički Markovac, ali neću – a došao sam ponajviše zbog štočega u njemu - vidjeti gradski muzej. Uzalud bi mi bilo i da sam, umjesto tri, ostao mjesec dana – dvorac Pejačević, ovdje znan i kao Veliki dvorac, obnavlja se, potrajat će mjesecima, a muzejski eksponati i zbirke su, čut ću kasnije, „na sigurnom“.

Veliki dvorac je, čak i bez muzeja u njemu, glavna znamenitost Našica. Pejačevići, sve je ovdje njihovo i odiše njima, kasni barok. Nije prestar, tek mu je 210 godina, što je za dvorce, one bajkovite, iz crtića, što im kule štrče u oblake, takoreći „prekjučer“. Njegova izgradnja značila je na neki način pretvorbu Našica u pravi grad, ma koliko to bile i dotad: gdje se nastani neko kao što su Pejačevići, a dotad su živjeli u Virovitici i drugdje po svojim imanjima, i siromašku će se, a ne onom „jačem“, ponešto zadjenuti za zube.

Nije, naravno, od početka bio ovakav, mijenjalo ga se i dograđivalo. Središnji rizalit strši prema naprijed, plus je u njega uglavljen sat, a završava volutama i balustradom; pravokutan, za razliku od bočnih, zaobljenih i s kupolama. Dvorac nikad nije bio ovakav: sve oko njega je razrovano, pište bageri i rovokopači, dizalica ne uzima predah, gomile zemlje, trule građe i šuta na sve strane. Oko svega visoka ograda, unutra je zabranjeno, što ću, kao i uvijek, ignorirati. Obilazim ga sa svih strana; radnici se dali na posao i za mene niko ne mari.

Mali dvorac je možda stotinjak metara ispod velikog. Veliki je na najvišoj točki ogromnog parka, mali u pristranku, poprilično opkoljen stablima. I oko njega ograda, vreva, dozivanje, struganje meni slabo znanih strojeva i potmulo zujanje bušilica.

Gotovo upola je mlađi od velikog, tek mu je 114. Od skela i okolnog drveća jedva da ga – veliki je na čistini, za njega je lako – mogu pojmiti u komadu. Klasicistički, prilično ofucan, u lošijem stanju od velikog.

M.J. | Bljesak.info / Dorin paviljon

A park, po turističkim tablama svaki put nazvan perivojem… Evo ovu rumen ružu iz mog skromnog perivoja / na dar tebi dušo šaljem, ime joj je ljubav moja. Rijedak je primjer da je park površinom veći od grada, a ovdašnji je od Našica prostraniji i nekoliko puta. Od Velikog dvorca i središta grada blago se spušta u poširoku ravan, zavlačeći se u odavno prorijeđene aleje što se gube u gustim šumama.

Ako se krene odozgo, od gradskog centra, prvo će se naići na bistu ovdje svima omiljene i legendarne skladateljice Dore Pejačević. Zapalo ju je da ostane unutra, u ograđenom, a tek par metara udaljeni joj kolega Vatroslav Lisinski zadobio je sreću da stvari promatra sa slobode, izvan ograde. Vjerujem kako se, unatoč metalnoj prepreci, mogu, noću, kad ih niko ne vidi, jer svašta bi ljudi pomislili, potiho zapričati o njihovom slavnom dobu i novim tendencijama u klasičnoj glazbi na koje se, pretpostavljam, oboje mršte.

Turistički djelatnici su se pobrinuli da Dora i Vatroslav, kao i drugi velikani vezani za ovaj kraj, primjerice povjesničar umjetnosti i slikar Isidor Kršnjavi ili utemeljitelj moderne hrvatske keramike Hinko Juhn, dobiju mjesto na panoima nanizanim u parku, a isto sljeduje i Pejačeviće, ovdašnje znamenitosti, običaje i ostalo zanimljivo. Uvrh ledine, prije Velikog dvorca, vrlo debela klada: s jedne strane izrezbaren Isus, s druge strane Gospa. I neki krupni komadi ravno odsječenog kamena, bit će ostatak od nečega nekad prišljamčenog uz dvorac.

Bijela tabla posjetitelju istodobno kazuje dvije kontradiktorne stvari, prvo da je ulazak u park dok traju radovi zabranjen, a ispod toga da je ulazak na vlastitu odgovornost. Je li zabranjen ili nije? Tako to biva kad odgovorni misle da je jezik samo ono što im je u ustima i da mimo toga ničeg više nema. Što se mene tiče, i živim na vlastitu odgovornost, nekmoli da ću obići park. Blizu dna parka ću slijeva vidjeti praznu ljetnu pozornicu, a zdesna radnike što oblikuju novu poprečnu šetnicu, a onda će me sunčanim odbljeskom pozvati jezerce stisnuto između nekoliko u bršljanu zarobljenih stabala. Neko se „potrudio“ da mu uz rub napravi malu ograđenu platformu sasvim nalik grobu. Ko god se tomu dosjetio, trebao bi odmah mijenjati zanimanje, ima još poštenih i normalnih poslova, ne mora se biti „kreativni turistički djelatnik“, i osmišljavanje prepustiti kolegi/kolegici koji je s druge strane postavio mali drveni paviljon i preko jezerceta uglavio lučni drveni mostić. Dosjetljiv je, na stranu što je ružno vidjeti, bio i neko ko je donio pola bureta kako bi u njemu naložio vatru za roštilj, a ako ga je ista osoba vezala lancem za drvo, treba joj dati i kakvu nagradu za dosjetljivost, pohvala nije dovoljna.

U parku, uz malo previše tabli – te geološka staza, te trava ova i ona, te stablo ovo i ono, te slikovni i tekstualni podaci o parku, te dobrodošlica za ne znam što – bilježim i originalnu osmostranu kuću od brezovih oblica. Službeno je to Dorin paviljon, makar je iz temelja sagrađen (doduše na zgarištu bivšeg) tek dvadesetak godina nakon njene smrti. Iznad ulaza stoji „firma“ Planinarskog društva „Krndija“ i dodatak o 104 metra nadmorske visine, a iznad toga je spomen-ploča, jedina koju ikad vidjeh na brezovim oblicama, Petru Gullu (1931.-2005.), jednom od obnovitelja perivoja.

M.J. | Bljesak.info / Melita, Silvija i Lucija

I bijela prizemnica preko puta s ciglenim potkrovnim dijelom obilježena je znakom PD „Krndija“, a pored nje je nedavno iznikla moderna kuća s drvenom konstrukcijom za koju uopće ne treba pisati da će biti interpretacijski ili posjetiteljski centar ili takvo što, vidi se već po arhitekturi, po Hrvatskoj takve niču na sve strane. Taman kad pomislim da mi je vakat nazad, u grad, odlučujem se ipak primaknuti kući, makar je sve oko nje ukazivalo na to da je prazna.

Nikad ne reci nikad: Melita, Silvija i Lucija se baš-baš zaradile pa nisu ni primijetile da im se po dvorištu vrzma neki iskonjak s foto-aparatom. Dočekuju me, što 'no se kaže, k'o najrođenijeg, odnosno, u ovoj kombinaciji, kao da sam im se uredno najavio. Ponekad na ovakvim mjestima naiđem na osobe koje me, ne shvaćajući bit putopisanja, poprilično uguše beskorisnim informacijama. Tri Našičanke kao da su radile ovaj posao, točno znaju što me zanima i što mi treba objasniti. I hvala im, naročito njihovoj šefici Silviji.

Polako ću uzbrdo, u grad, pored dvoraca, ulicom ovdje sveprisutne Dore Pejačević. Glavni gradski trg prilično nemaštovito osmišljen i, izuzev finog spomenika poginulim braniteljima, sadržajno prilično prazan. Paviljon i dio s vodoskocima djeluju nekako vještački; ipak je s druge strane ceste dvorac, a na fasadama starijih zgrada nađe se finih ukrasa, moglo se urediti i malkice klasičnije, tim više što su se s treće strane svijeta nad trg i grad se natkučili franjevački samostan i crkva svetog Antuna Padovanskog.

Uvijek kad uđem u neku ovakvu, baroknu, mada može biti i drugog sloga, ali prebogatu umjetninama, zapitam se koliko bi ih i kakvih sve bilo u mojoj zemlji da nije bilo četiristogodišnje vladavine Osmanlija ili da je barem trajala kraće. Bili su, istina, i ovdje, ali kratko, do 1687.; u to doba u Bosni je srušiti crkvu bilo otprilike kao otići na kavu. Uglavnom, crkva je izvana doista velebna, pogotovo u odnosu na ne prevelike zgrade u središtu grada. Ispod križa na pročelju joj ono, mnogi kažu masonsko „Božje oko“, ispod njega, u ovalnoj niši, zaštitnik, sveti Anto, okružen krilatim anđelima.

M.J. | Bljesak.info / Božje oko uvijek gleda…

A unutra… Lome se oltari, sedam ih je, od zagonetnih svetačkih osmijeha i bogobojaznih suza, neki kralj što je mislio da nikad neće biti zaboravljen smjelo koraca propovjedaonicom, masivne orgulje paraju zrak iako naizgled šute, Isus objema rukama, odlutao nedokučivim bespućima misli, pokazuje vlastito srce… Franjevci su ovdje prisutni otprilike koliko i kod nas, kraj 13. stoljeća, ali su im Osmanlije, za razliku od nas, bili samo kratka, davno izbrisana epizoda. S jedne strane nad samostanskim kompleksom bdije sveti Franjo Asiški, sjecišta križa urezanog točno ondje gdje mu dođe brončano svetačko srce, a da straža ulijeva još više pouzdanja, tu su i Gospa te, pretpostavljam, sveti Anto s djetetom u naručju.

Od Silvije doznah i jedan detalj koji me baš „pomete“: ovdje je, u Našicama, umro znameniti povjesničar fra Euzebije Fermendžin. Rođen 1845. u rumunjskom gradiću Vinga, bugarskog podrijetla, predavač na teološkim studijima u Vukovaru, Iloku i Baji, uz ostalo i, od 1882. do 1889., generalni definitor franjevačkog reda, za nas bitan zbog vrlo izraženog interesa za crkvenu povijest Bosne i Hercegovine, što je rezultiralo objavom regeste dokumenata od 925. do 1752. godine (Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752). Kako je (u lipnju 1897.) umro u Našicama, gdje nikad nije bio na službi? U našičkim ljetopisima o tome nema ni slova pa pitanje nema odgovora, jedino pretpostavku da je bio na putovanju pa se razbolio, svratio u našički samostan i tu umro.

Na groblje mi ni inače nije mrsko, sad pogotovo. Izvan grada je, a nekad u novije vrijeme izrađena je zajednička grobnica za sve ovdje umrle franjevce za čiji grob se znalo. Čudno je da ih je svega 27 i da je najstarija godina smrti 1844. U nas se, po grobljima gdje su pokapani fojnički, sutješki i kreševski fratri, nađe i starijih. Svima umrlim prije njega i nekima što su na bolji svijet otišli za njim upisana je samo godina smrti, a fra Euzebiju i datumi i godine i rođenja i smrti. Na grobljima uvijek zanimljivih detalja. Ovdje pažnju privlači nekoliko grobova-kapelica, a na poseban način spomenik „braniteljima NDH 1941.-1945. i žrtvama komunizma“, kako je doslovno urezano u mramor. Grb s prvim bijelim poljem i desetci imena sa svih strana postamenta. U lišću između dva groba upozorenje: „Obavezno korištenje maski za lice ili medecinskih maski prilikom ulaska i boravka na grobljima“. Hm, medecinskih… :-O Ne bi iznenadilo da uskoro od „struke“, „istaknutih znanstvenika“, kako isti takvi mediji najčešće predstavljaju plaćenike WHO-a i farmaceutske mafije, stigne naredba da se i mrtvacima mora nabiti brnjica, inače bi mogli zaraziti druge mrtvace u groblju.

M.J. | Bljesak.info / Ovdje počiva i fra Euzebije Fermendžin

Za kraj ću s groblja na groblje, čak međusobno nisu daleko, ali su međusobno ni nalik. Radi se, naime, grobnoj kapeli plemenitaša Pejačevića u Podgoraču. Ne vrijedi sad previše zalaziti u povijest Pejačevića, uglavnom su ovdje, u kapeli historicističkog sloga, koju je 1907. oporučno dao izgraditi grof Pavo Pejačević, pokapani svi ovdašnji Pejačevići nakon njega. Ustvari gotovo svi. Podigao je Pavo ovdje blizu i dvorac (blizu kapele ima velikih kamenih ili betonskih blokova, mora da su od dvorca!), koji je potpuno uništen potkraj Drugog svjetskog rata, a osmislio ga je Alajos Hauszmann, poznat kao graditelj Guvernerske palače u Rijeci, crkve svetog Stjepana u Budimpešti i mnogo drugih i danas poznatih građevina. I ne samo dvorac već i zgrade škole i općine pa mlin i još svašta nešto. I naživio se (umro je u 93. godini), ali nije zbog toga, neki bi mogli živjeti i 1000 godina, a da, iako imaju čim, ne naprave ništa. Najljepši detalj kapele-mauzoleja, inače u mnogo čemu izvedenog po uzoru na starogrčke hramove, jest grofov grb. Možda bi još što zapalo za oko, ali se i ovdje radi, sve je razrovano, radnici i bageri ne staju, a ne bih da smetam.

Rekoh, unutra su gotovo svi Pejačevići, jer našla se jedna koja je željela drugačije. Dorina bista, Dorina ulica, Dorin paviljon… I njena spomen-soba u, eto, nedostupnom muzeju. I Dorin grob u ne baš blagoj strmini pored mauzoleja Pejačevića. Skladateljica, prva hrvatska, to se uvijek i svugdje naglašava, čija je glazba – najteže je, znamo, biti prorok u svom selu – češće odzvanjala ondašnjim europskim nego ondašnjim hrvatskim dvoranama, ali i – to se katkad i preskoči – plemkinja koja je spoznala i što je socijalna (ne)pravda. To je bio i razlog da – a umrla je (1923.) daleko od našičkog dvorca u kome je provela najveći dio života, u Münchenu – umjesto u kapelu, u mramor, uza svoj stalež i rod, zavijeke zalegne u crvenicu, pod busenje.

M.J. | Bljesak.info / Dora

Po licu, kosi i grudima joj se nahvatala zelenkasta mahovina, oči nestale pod vlasima. Na spomeniku križ, Dora (prezimena nema), mali notni zapis i jedno „Ruhe nun“. I tako Dora već 98 godina odmara u sjeni bagrema i lipa, glave uokvirene ružičnjakom. Slava joj!

P.s.: Barok crkvene ponutrice, one velebne gradske crkve, toliko me je omađijao da sam, neprestano zvirljajući uvis, potpuno smetnuo s (ne)uma podatak da je u njoj pokopan bosanski biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić (1635.-1701.)! Tako krupan gaf nije mi se desio nikad u prethodna 293 putopisa na „Bljesku“.
Tako ne vidjeh nadgrobnu ploču s njegovim likom i opširan epitaf (…Vodio je svoje ovce trideset godina, sjajući zracima nauke i svetosti.). Rođenjem Požežanin (mada po jednima Varešak ili Kreševljak, u Kreševu su Olovčići stoljećima predstavljali jedan od najbrojnijih rodova), do bijega od Turaka u Đakovo stolovao je upravo iznad Kreševa, gdje se i danas, dva stoljeća kasnije, na mjestu zvanom Biskupova stijena (u divljini blizu sela Vranci i ostataka srednjovjekovnog grada, jer nije želio biti Turcima na pogledu), zaravan usred šume prošara tulipanima, margaritama i ko zna kakvim sve cvijećem. Elem, eto moje pameti! Ko je, osim mene, kriv? More nije, kriv je, naravno – barok!